Jesu li europski ETF-ovi podcijenjeni u odnosu na američke pandane?

Pitanje je jednostavno, ali odgovor nije: jesu li europske dionice i ETF-ovi koji ih prate stvarno jeftiniji od američkih, ili je razlika u valuaciji opravdana razlikama u sastavu indeksa, profitabilnosti i rastu zarada? Početkom 2024. medijalni P/E omjer europskog STOXX 600 indeksa kretao se oko 13,5, dok je S&P 500 trgovao pri P/E od otprilike 21 do 22. Na površinskoj razini, razlika od gotovo 40 posto zvuči kao jasna podcijenljenost. No čim zaronimo dublje, slika postaje složenija. Europski indeksi strukturno su teži financijskim institucijama, energetskim kompanijama i industrijskim konglomeratima — sektorima koji historijski nose niže valuacijske višekratnike od tehnološkog sektora koji dominira S&P 500. Kad izoliramo sektore i usporedimo P/E unutar iste industrije, razlika se sužava, ali ne nestaje potpuno. Postoji rezidualna premija diskonta od otprilike 10 do 15 posto koja se ne može objasniti samo sektorskim sastavom. Dio te razlike pripisuje se nižoj očekivanoj stopi rasta zarada europskih kompanija, dijelu regulatorne kompleksnosti EU-a koja gura troškove, i strukturnoj demografskoj situaciji koja ograničava dugoročni rast produktivnosti. Valutni rizik dodaje još jedan sloj: investitor koji kupuje europski ETF denominiran u eurima i čija je bazna valuta američki dolar suočava se s dodatnom volatilnošću koja nije vidljiva u samoj valuaciji indeksa. Ukratko: europski ETF-ovi jesu relativno jeftiniji, ali ne neopravdano jeftini. Razumna je teza da postoji marginalna premija za vrijednost, posebno za investitore s dugoročnim horizontom i eurskom baznom valutom — ali to nije argument za agresivno povećanje alokacije bez razmatranja vlastitog rizičnog profila.